Novi Magazin

POSLE 15. MARTA

Dostojanstvena revolucija

Vučić govori o obojenoj revoluciji, ali ova revolucija nije obeležena bojama već zvukom, odnosno nedostatkom zvuka; makar dok se nije pojavio „zvučni top“.

Dok smo svi još uvek pod utiskom onoga šta se desilo, i šta se nije desilo, u Beogradu 15. marta, tokom, kako se navodi, najmasovnijeg političkog protesta u istoriji Srbije, i bez obzira na dalji razvoj krize u kojoj se Srbija nalazi, mislim da se može zaključiti da su studenti, uz pomoć profesora i drugih društvenih grupa, uključujući i srednjoškolce i njihove nastavnike, u poslednja četiri meseca, započeli transformaciju srpskog društva koja se verovatno već sada može nazvati revolucionarnom.
POSTIGNUĆA: Studenti su, između ostalog: – decentralizovali Srbiju, time što su proteste izveli na ulice i trgove ne samo Beograda nego i Kragujevca, Niša, Novog Sada i praktično svih ostalih gradova i manjih mesta u zemlji, u kojima je do pre samo nekoliko meseci ili nedelja bilo kakav oblik iskazivanja javnog nezadovoljstva bio nezamisliv zbog strahovlade lokalnih moćnika koji su neretko povezani sa kriminalnim grupama; – prepešačivši Srbiju studenti su takođe oslobodili građane od straha i probili medijsku blokadu, ključne faktore moći Aleksandra Vučića i njegovih koalicionih partnera; – podjednako važno je i što su studenti ‘deetnizovali’ Srbiju: upadljivo je učešće u protestima studenata i profesora, ali ne samo njih, iz Sandžaka/bošnjačke nacionalnosti, a protestima su se sigurno pridružili i studenti drugih nacionalnosti, posebno oni iz Vojvodine; – istovremeno, i povezano sa ovim, učinili su da možda po prvi put od kada je Srbija ponovo nezavisna država bude ‘cool’ da se maše državnom zastavom; izvođenjem ‘alternativne’, ustaničke i ‘prosvetiteljske’ himne Dositeja Obradovića ‘Vostani Serbije’, u kojoj se ne pominju ‘srpski rod’ i Bog, niti, eksplicitno bar, ‘srpske zemlje’, ukazali su da je moguće biti Srbin na jedan drugačiji, inkluzivniji način; – takođe je upadljiva i uloga studentkinja u protestima i njihovo prisustvo u medijima kojima su do sada dominirali muškarci (kao analitičari, predstavnici opozicije, opozicionog delovanja itd.), ne računajući voditeljke emisija. Time je, mislim, probijena još jedna vrsta ‘blokade’; – svojim delovanjem studenti su pokazali i da u Srbiji, uprkos rasprostranjenom verovanju, postoji demokratski, liberalni, levičarski i uopšte progresivni potencijal; – oni su time zadobili simpatije i podršku širom nekadašnjeg jugoslovenskog prostora, uključujući i hrvatske i slovenačke poslanike u Evropskom parlamentu, što je dodatno važno zbog toga što Brisel, zapadnoevropske vlade i mediji posvećuju iznenađujuće malo pažnje demokratskim demonstracijama u Srbiji. Za razliku od Vučića i njegovih bliskih saradnika, poput Vulina i tabloidnih medija, koji često kao da sve čine da Srbiju zavade sa susedima, studenti mire Srbiju sa bliskim narodima koji su nekada zajedno sa Srbijom živeli u Jugoslaviji. Moderni, pozitivni i progresivni trendovi navedeni ovde nisu strani srpskoj istoriji i tradiciji, iako je ona, naravno, isto tako puna i suprotnih, anti-modernih tendencija. Drugim rečima, istorija Srbije je kompleksnija nego što se obično smatra. Uprkos dešavanjima u prethodnih 30-ak godina, Srbija i srpsko društvo nisu predodređeni na dominaciju etničkog nacionalizma, nedemokratsku vlast i sukob sa susedima i ‘celim svetom’, kao što pokazuju protesti predvođeni studentima.
IZAZOVI: Istovremeno, upadljiva je marginalizacija demokratske opozicije. To je delimično tako jer su opozicioni političari izgleda mudro zaključili da je bolje da svojim prisustvom ne odmažu studentskom pokretu i da neko vreme stoje po strani, ali pre svega jer se studenti uporno ograđuju od svih političkih stranaka, vladinih i nevladinih organizacija. U ovom trenutku ne deluje da će doći do saradnje između razjedinjene demokratske opozicije i odlično organizovanih studenata, ali vreme će pokazati. U Srbiji je na delu ne samo ideološka nego i generacijska pobuna. Mlada Srbija se bori za nove vrednosti i njihova borba traži nova lica. Da li će ona doći iz redova nekih opozicionih partija ili studenata i njihovih profesora, pokazaće će se verovatno relativno uskoro. Takođe je uočljivo i ćutanje i ‘neutralnost’ vrha Srpske pravoslavne crkve. Patrijarh Porfirije, koji je na to mesto došao sa reputacijom čoveka novog vremena okrenutog dijalogu i pomirenju, nije podržao proteste, niti je kritikovao nasilne pokušaje režima da ih osujeti, uključujući i agresivnu i opasnu retoriku predsednika Vučića. Ako se u početku patrijarhovo ćutanje i moglo razumeti – kao i studenti, crkva se, nominalno bar, ograđuje od političkih stranaka – protesti traju već skoro četiri meseca i izgledno je da studente podržava većina naroda, kao što je jasno i da korupcija vlasti zaista ubija, odnosno da to nije samo jedan od simboličnih slogana protesta. Ne čineći ništa u situaciji u kojoj je zemlja duboko podeljena, a režim je očigledno spreman da koristi nasilje, da iznosi neistine i da dodatno produbljuje podele u narodu kako bi se održao na vlasti, patrijarh i vrh SPC čine štetu i sebi i srpskom društvu. Srpska crkva, kao uostalom i ostale crkve i verske organizacije, tradicionalna je institucija i možda se može razumeti odsustvo podrške revolucionarno i levičarski nastrojenim studentskim plenumima. Međutim, među studentima ima i vernika SPC i onih koji nose ikone i slike Svetog Save. Kardinal Ladislav Nemet, poglavar Rimokatoličke crkve u Srbiji, javno je podržao studentske proteste. U tradiciji Srpske pravoslavne crkve je da bude na strani naroda koji se bori za slobodu i to protiv mnogo moćnijih neprijatelja nego što je Aleksandar Vučić – na primer 27. marta 1941, ili 1914-18, ali i tokom ranijih vekova. U svežem sećanju je podrška patrijarha Pavla studentima tokom demonstracija u zimu 1996/97. Ipak, SPC je, kao i sve velike organizacije, heterogena, i bar jedan visoki klerik, vladika Grigorije Durić, kao i jedan broj nižeg sveštenstva i pravoslavnih teologa, poput Vukašina Milićevića, dao je nedvosmislenu javnu podršku studentima i ostalima koji protestuju protiv režima. Na kraju, ali nikako najmanje važno: Vučić i njegov režim. Ako je opozicija marginalizovana, a vrh SPC u opasnosti da sam sebe diskredituje, kako li je tek Aleksandru Vučiću. On očigledno ne zna kako da se ponaša u situaciji u kojoj verovatno prvi put od 2014. ne drži sve konce u rukama, pa je zadnjih meseci, čini se, još više prisutan u medijima pod njegovom kontrolom i melodramatičniji je nego ranije. U zemlji u kojoj su političari i vladari neretko bili žrtve atentata ili nasilne smene, veoma je opasno njegovo često pominjanje pretnji kao što su ‘samo preko mene mrtvog’ ili ‘dok sam ja živ’ (neće biti prelazne vlade) i sl. Vučić preti, omalovažava političke protivnike, ali neretko i svoje partijske kolege i koalicione partnere, vređa veliki deo naroda koji demonstrira protiv vlasti, pa se onda navodno izvinjava, da bi arogantno, i neutemeljeno, tvrdio kako je pobedio ‘obojenu revoluciju’ i najavljuje ‘kraj’, ali ga stalno odlaže, kao što čini i sa raznim projektima i ekonomskim čudima koje godinama obećava…