Vreme

PROTESTI PO DUBINI I ŠIRINI

Srbija se umiriti ne može

Ne može medijska blokada baš sve da blokira. Gnev je rastao, stvar je pukla, a studenti su hrabrošću probudili hrabrost i kod drugih. Naprednjacima se sveti i činjenica da su ukinuli politiku i javnu debatu, ubili opoziciju i vodili isključivo monolog, samopouzdani verovali da će njihova do zore goreti.

A pretis-lonac se sve više zagrevao. Arhiv javnih skupova izašao je pre dvadesetak dana sa podatkom da su od 1. novembra prošle godine, odnosno novosadske tragedije, pa do početka marta, građanski protesti održani u više od 400 mesta Srbije. Broj je možda i veći, kazali su, jer je Arhiv u analizi obuhvatio samo naselja koja se nalaze na spisku Republičkog zavoda za statistiku i za koje je prikupio validirane podatke i snimke. Kada se pročitaju imena mitingaških toponima, među njima ima i sela neobičnih naziva za koje je retko ko čuo, pogotovo ako ne živi bar u njihovoj relativnoj blizini. Kada se pogleda mapa protesta, ona izgleda kao konfi guracija lokalnih samouprava u kojoj je SNS na vlasti: nema bezmalo niti jedne u kojoj građani nisu demonstrirali podržavajući studentske zahteve, a zapravo tražeći političke i društvene promene. I to ne jednom nego više puta, takoreći kad god su imali povoda. Organizacija CRTA je, pak, 23. marta saopštila da je samo tog dana održano 95 demonstracija širom zemlje, uz ogradu – toliko su uspeli da pohvataju. Energija bunta, na nesreću naprednjačke vlasti i njenog prilično neuroznog šefa, ne splašnjava nego se, naprotiv, širi. Cela zemlja se trese, ljudi kao da su se probudili iz dubokog sna. O spontanosti masovnog bunta upravo govori činjenica da je nemoguće ni elementarno propratiti šta se i gde dešava, a kamoli sve to organizovati iz jednog ili nekoliko centara. Novinari nezavisnih medija rade u tri smene da bi izvestili samo o najvažnijim zbivanjima, pa valja razmisliti da im se obezbedi benefi cirani radni staž za ovaj period. Da su se udružile sve tajne službe sveta, uključujući i BIA, ne bi mogle sve ovo da “izmenadžerišu”. Toliko o tvrdnji Aleksandra Vučića da je u pitanju spolja organizovana “obojena revolucija”. Ali ko njega više uopšte sluša.
UZROCI I POVODI
U osnovnoj i srednjoj školi naučili smo da razlikujemo pojmove “povod” i “uzrok”. Ono kada su nam objašnjavali zašto se zakuvao Prvi svetski rat. Koliko god bila užasna, novosadska Železnička stanica sigurno da nije uzrok, pogotovo ne duboki uzrok sveopšteg bunta. Studenti Srbije su ovih meseci položili sve ispite sveta i napravili neverovatan društveni preokret. Dobili ili ne dobili Nobelovu nagradu, njihov pokret je zasigurno već sada ušao u istorijske udžbenike budućnosti i to ne samo Srbije i regiona. Ali, realno, ljudi diljem zemlje nisu izašli na ulice i iskazali hrabrost te želju za promenom samo zbog toga što su želeli da podrže neočekivano mudru mladost zemlje. Odnos režima i njegove propagande prema studentima te fi zičko, političko i medijsko nasilje svakako su dodatno ogolili vlast i dolili ulje na vatru, ali ni to ne bismo mogli uvrstiti među uzroke. Drugim rečima, studenti su kolektivnom inteligencijom i žestokim angažmanom, koji je podrazumevao i maratonska pešačenja, uspeli da pokrenu ono što je već postojalo. A bahati režim im je u tome pomogao, na svoju nesreću. Nije neobično što su protesti masovni, svakodnevni i kontinuirani u velikim gradovima. Postojao je razvojni put – gnev i hrabrost građana koji su imali bolji pristup kvalitetnim informacijama rastao je iz godine u godinu, iz protesta u protest. Na kraju, žitelji većih gradova su i bolje zaštićeni i imaju više alternativa od nekog ko živi u malom mestu u kojem kadija i tuži, i sudi, i zapošljava, i otpušta, i miluje, i ucenjuje. Duboki uzrok činjenice da su se pobunili, odnosno skupili hrabrost da iskažu gnev i ljudi iz malih mesta i zabačenih sela, zapravo je jednostavan. Nema tu velike mudrosti. On leži u načinu vladavine i džiberski postavljenoj piramidi vlasti naprednjačkog režima. Da bi postao veliki lider koji se pita za sve, Vučić je dozvolio svima u toj piramidi da rade šta hoće, da zloupotrebljavaju položaj koliko god im se ćefne i da budu zaštićeni i sigurni, ali pod uslovom da su ponizni i lojalni, te da pribavljaju, kada treba, određeni kontigent novca za stranačke i privatne sefove, kao i da pazare sigurne glasove i “kvote” čudnih ljudi koji jezde po Srbiji autobusima i čine publiku za mitinge i druge naprednjačke evente. Uspostavljen je kompetitivni sistem: ko je uspešniji u zijanu, taj bolje prolazi. Uglavnom, ovakva stuktura vlasti prirodno podrazumeva negativnu selekciju. Oni koji nisu imali stomak za tražena nepočinstva ili su odustajali ili su marginalizovani. I to je postajalo vidljivo svima koji se služe očima i razumom. Ne trebaju vam N1 i “Vreme” da skontate ko vlada vašom opštinom ili mesnom zajednicom. A i dugo ovo traje, ne može medijska blokada baš sve da blokira. Gnev je rastao, stvar je pukla, a studenti su hrabrošću probudili hrabrost i kod drugih. Kad mogu deca, možemo i mi. Ima u svemu ovome i kolateralne, psihološke koristi: mnogi građani su iz sebe izbacili potisnuti gnev i frustracije, doživeli nešto što se može nazvati katarzom ili ventilacijom emocija. Sebi su tako produžili život, a i bensedini će se manje trošiti. Naprednjacima se sveti i činjenica da su ukinuli politiku i javnu debatu, ubili opoziciju i vodili isključivo monolog, samopouzdani verovali da će njihova do zore goreti. A pretis-lonac se sve više zagrevao, smučili su se mnogima. Pa i sami sebi.
OKO KRAGUJEVCA
Jovanka Nikolić iz “Glasa Šumadije” prati proteste u kragujevačkom regionu. Iako odlično poznaje političke i društvene prilike u tom delu zemlje, priznaje da je iznenađena impozantnim građanskim buntom koji se iskazuje čak i u nekim opštinama gde, kako kaže, od 1945. godine nije bilo ni omanjih demonstracija. Bar prema legendi, reč je o Batočini. Ipak, najviše ju je dojmio događaj u Rači, maloj šumadijskoj opštini koja ne broji ni deset hiljada stanovnika, i u kojoj, bar donedavno, nije bilo ni natruhe od opozicije ili od nekakve politički i kritički aktivne grupe građana. Takoreći, mrtva opština. Ispostavilo se da nije tako. Radi se o dočeku srednjoškolaca i studenata koji su krenuli peške iz Kragujevca u Beograd na veliki miting 15. novembra. “Te večeri, negde oko 22 sata, kao u sceni iz postapokaliptičnih filmova, u malo mesto je ušlo oko 200 kragujevačkih studenata i srednjoškolaca. Ispred je išla grupa poljoprivrednika na traktorima okićenim zastavama, pored puta su žene mahale i plakale, a u centru malog mesta sačekala ih je devojka u narodnoj nošnji, uz pogaču i so. Pa je lokalni folklorni ansambl priredio, kako se to kaže – splet narodnih igara u čast studenata. Pa su studenti i srednjoškolci zaigrali kolo, što je na neki način zaštitni znak akademaca sa Univerziteta u Kragujevcu, jer se uhvate u kolo gde god da zastanu i koliko god da su umorni. Onda je celo mesto igralo kolo”, kaže ona u razgovoru za “Vreme” i dodaje da je sve delovalo kao da je sanjala. Od tog dana u Rači, u kojoj su na decembarskim izborima 2023. godine učestvovale jedino SNS i SPS, protesti se odvijaju gotovo svakodnevno. Slična situacija je i u Batočini, Lapovu, Topoli i drugim okolnim mestima. Verovatno niko osim mladih ljudi ne bi mogao da probudi ova uspavana mesta, ali sama činjenica da su oni dočekani kao “oslobodioci” – govori šta su ljudi mislili, kako se osećali i kakva su im iskustva sa lokalnim kabadahijama…