Vreme

INTERVJU: PREDRAG KRSTIĆ, FILOZOF

Filozofija je brana pred najezdom nemišljenja

Lako ćemo na zvaničnim stranicama pronaći podatke o Predragu Krstiću. Viši naučni saradnik na Institutu za filozofi ju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu, trinaest godina radio kao gimnazijski profesor filozofije...

Bavi se kritičkom teorijom, modernom teorijom subjekta, filozofskom antropologijom, filozofijom prosvetiteljstva i filozofi jom obrazovanja. Objavio sedamnaest teorijskih knjiga i veliki broj naučnih tekstova, monografskih studija i uredničkih priloga u akademskim publikacijama. Autor je i dveju knjiga poezije i jednog romana. I sve to je u redu osim što podaci bez tumačenja ne vrede mnogo (a i dosadni su). Jedno od tumačenja moglo bi da glasi ovako: Predrag Krstić je od onih fi lozofa koji se ne zatvaraju u jednu oblast, u nedodirljivi filozofski bunker, već umeće fi lozofi ranja primenjuje kad god je pozvan da to radi. To, uostalom, znači filozofi rati: misliti na nestabilnom tlu, na ničijoj zemlji (između utvrđenih položaja), misliti kada je mišljenje gurnuto u drugi plan, kada mišljenje, naizgled, kasni za delovanjem. Misliti na način Predraga Krstića znači gurati prst u oko, nervirati svojim držanjem (svojom distancom) i svojim stavovima (koji ne pristaju na lakša rešenja). Najplodniji srpski filozofski pisac proizveo je nekoliko knjiga koje su, na ovom jeziku, postale nezaobilazno štivo, pre svega Subjekt protiv subjektivnosti: Adorno i filozofi ja subjekta, 2007; Filozofska životinja: zoografski nagovor na filozofiju, 2008; Kameleon: kako da se misli ljudska životinja, 2010; Strategije odrastanja: prosvećenost i reakcije, 2016. Pisao je o psovkama (O čemu govorimo kad govorimo o psovanju, 2014) i epohi prosvećenosti (O čemu govorimo kad govorimo o prosvetiteljstvu, 2016), o Zvezadnim stazama (Kud plovi ovaj brod: teorijske staze Enterprajza, 2014) i postapokaliptičkom dobu (Postapokaliptika: ničemu više filozofi ja, kao i dosad, 2009). A ovo je samo izbor. U svojoj novoj knjizi Kritika prosvetnog uma (Akademska knjiga 2024) Krstić bez imalo zadrške dovodi u pitanje nepromišljene prepostavke masovnog obrazovanja (koje se smatra značajnim civilizacijskim dostignućem) i predlaže nimalo prijatne “strategije odrastanja”. Ako je fi lozof, po definiciji, posmatrač (od grčkog theorein, posmatrati), dakle, teoretičar, šta on može u ovakva vremena koja zahtevaju učestvovanje (osim, dabome, ako ne želite da učite u Pionirskom parku)? Marks je od filozofa zahtevao da manje tumače svet a više da ga menjaju, dok je Žižek primetio da se svet prilično promenio pa filozofi ponovo treba da ga tumače. – To poigravanje Marksovom jedanaestom Tezom o Fojerbahu ne čini mi se dalekosežnim. Ovdašnji marksisti su dosta truda uložili da nas uvere – a i sebe da uvere – da to poigravanje ne znači ono što kazuje: odustajanje od filozofije zarad promene stvarnosti. A to je moguće samo sa stanovišta posednika spasonosnog znanja, dakle, sa stanovišta onoga ko trasira put ka “konačnom rešenju” i ko ima odgovor na “zagonetku istorije”. Mnogima je to zvučalo privlačno, zvuči im privlačno i danas. Ima nas, međutim, koje to zastrašuje. Gde je, onda, mesto aktivizmu? – Aktivizam je rđav ukoliko je bezglav. S druge strane, pasivno tumačenje stvarnosti koje se odvija odvojeno od te stvarnosti, osim što postvaruje, dehumanizuje i fetišizuje tu “stvarnost”, redovno radi u prilog njenoj nepromenljivosti, u prilog jednom vidu konzervativizma/tradicionalizma na čijem kraju je uvek pohvala svega što jeste naprosto zato što jeste, naročito ako je uz to posvećeno i patinom vekova. I tumačenje i menjanje sveta, kao krilatice, pretpostavljaju društveni svet. Teorija, spekulacija, ne zaustavlja se na tom svetu, osim kod društveno angažovanih mislilaca kojima je to čitav svet. Ne zaustavlja se ni na tumačenju (ovog) sveta, već verujem da može imati, te da u svojim najboljim izdancima ima, i izvestan (re)kreativni potencijal. Teoretisanje je minimum ukoliko uopšte govorimo o fi lozofi ji. I ono je nešto što treba braniti pred najezdom nemišljenja ili, ako hoćete, “stvarnosti”. Da li ćete kao Arhimed pred vojnikom koji je nagazio geometrijske slike koje je crtao na pesku reći: “Ne dirajte moje krugove!” ili kao Adorno pozvati policiju kada su studentkinje na njegovom predavanju poskidale brushaltere, u oba slučaja čini se da štitite čast poziva. Ali se, naravno, ona može štititi razobličavanjem nepravde, prokazivanjem laži, ustajanjem protiv neslobode, poput Sartra ili Markuzea. Za neke filozofeta intervencija u društvenu stvarnost je nesumnjivo obavezujuća – s obzirom na njihovu teoriju; drugi bi mogli i da se sklone od vreve i brane pravo na neučešće – opet s obzirom na svoju orijentaciju. Nešto kao moral ili etos poziva mogao bi raditi i za jednu i za drugu stranu. Ali to je zato što nema jedne fi lozofi je, niti jednog lika fi lozofa. I čini mi se da je dobro što je tako…