Nova Ekonomija

MIHAILO VUJIĆ, STRUČNJAK ZA ENTOMOLOGIJU I AKTIVISTA

Kada pravde nema, nauka će morati da čeka neka bolja vremena

Mihailo se ne seća tačnog trenutka kada je postao svestan svoje ljubavi prema nauci, a strah od insekata, odnosno odsutnost istog je, kako kaže, urođena osobina.

„Ljudi zapravo ne bi trebalo da se plaše insekata, posebno na prostorima na kojima živimo, jer su šanse da nam ta bića nanesu štetu veoma male, ali čini se da kod većine ljudi preovladava neki osećaj gađenja kada ih vide. Kod mene toga nema. Izuzetno su mi zanimljivi još od malih nogu“, kaže Mihailo. Ljubav koju gaji prema ovoj nauci transformisala se i u njegovu karijeru, jer je, kako dodaje „čovek najbolji kada radi ono što zaista voli“. Pored mnogih istraživanja koja sprovodi u Srbiji i regionu, otkrivajući nove vrste i održavajući entomologiju živom, u trenucima kada se veoma mali broj ljudi njome bavi, Mihailo je takođe svoju karijeru proširio i na polinacionu ekologiju – granu koja se bavi oprašivanjem. „Iako se nekim ljudima čini da je nauka kojom se bavim trivijalna, to je daleko od istine. U svakom trenutku čovek oko sebe ima makar jednog insekta, a neki od uobičajenih primera koliko su oni važni za čoveka su pčele, ali i svi drugi oprašivači koji održavaju ekosistem“, navodi on. Na pitanje šta bi se desilo da ljudi prestanu da se bave entomologijom, Mihailo je objasnio da bi ljudi ostali bez ogromne količine znanja, koja su neophodna za mnoge nauke, poput medicine, genetike, farmacije, a da su istraživanja u okviru ove oblasti mnogo korisnija i zastupljenija nego što ljudi misle. Svoje dane Mihailo i dalje provodi uz nauku, ali, od početka studentskih blokada koje traju skoro tri meseca, njegove slobodne aktivnosti su se promenile. On sada bira da svoje vreme „posle pet“ provodi na fakultetu ili na ulici, shodno planu i programu studentskih akcija. „Smatram da je nezadovoljstvo u mladima tinjalo godinama i da su potpuna blokada obrazovnih ustanova, univerziteta, građanska neposlušnost i svi ostali mehanizmi koje koristimo od nesreće u Novom Sadu, pravi način borbe za bolje društvo i da će dovesti do promene“, kaže on. Koliko je važno biti angažovan dalje od objava na društvenim mrežama iz svoje dnevne sobe, Mihailo objašnjava kroz zajedništvo. „Jedan mrav neće postići ništa veliko dok je sam. Ipak, kada se hiljade mrava udruži, brzo se sagradi mravinjak i sistem koji funkcioniše, radi i doprinosi“, dodao je. Sam život na fakultetu, sada i tada, kada blokada nije bilo, kaže da se ne razlikuje mnogo – izuzev toga „što sada na fakultetu mogu da pijem čaj ili kafu i provodim vreme sa ljudima više nego što bih mogao u normalnim okolnostima“. „Institucije su paralizovane, a naša dužnosti ne samo kao studenata, već i kao ljudi, jeste da se borimo da to više ne bude tako. Iako možda drugi ne očekuju angažovanost biologa na nekom većem nivou, mi vrlo dobro znamo do koje mere se zakoni ne poštuju, nama je to posebno primetno kada je životna sredina u pitanju, iako nam je pravo na zdravu životnu sredinu garantovano Ustavom. Nažalost, bastion odbrane tog Ustava su postali univerziteti i studenti, iako to ne bi trebalo da bude naša dužnost“, dodaje Mihailo. Ono što je najveća lekcija koju je naučio tokom ovog specifičnog perioda je, kako navodi, moć solidarnosti. „Mi smo odlučili da smo samo ljudi i da se razlike među nama brišu, jer imamo isti cilj – društvo vladavine prava, jednake primene zakona i javnog interesa. Ono što opisuje našu misiju, makar meni, jeste upravo stih Pabla Nerude koji kaže ’možeš poseći sve cveće, ali ne možeš zaustaviti proleće’ i mislim da je to upravo poruka koja se šalje“,…