Vreme

INTERVJU - ĐORĐE TRIKOŠ

Ovo moramo da uradimo sami

“Stvoren je utisak da su Vučića, a ne studente, podržali svi međunarodni akteri, a ništa gore po njega nije moglo da se desi od toga. To je podstaklo ljude koji protestuju da se okuraže do kraja, da kažu: ‘Mi ovo moramo da uradimo sami.’ Za Srbiju je to bio podstrek, za Vučića komunikacijska slepa ulica”

U prilično bizarnom izlaganju, predsednik Srbije je najavio da će napisati knjigu o tome kako je pobedio obojenu revoluciju. A kada je o realnosti reč, retko kada se desi da vlast ima takvu podršku međunarodnih aktera – Vučića su podržale i Sjedinjene Američke Države i Rusija i Kina, a i Evropska unija je rečito tihovala dok se građani u Srbiji bore za vladavinu prava i promenu sistema zasnovanog na korupciji i potpunom odsustvu političke odgovornosti. I dok trče po desetine kilometra, studenti ne posustaju u svojim zahtevima; dok im se pridružuje narod sa svih strana, svih zanimanja i godišta, vlast piše pesme zapadnim ambasadama protiv mladosti svoje države. O tome šta su dobre i loše strane činjenice da su građani Srbije usamljeni u svojoj pobuni i bez ikakve međunarodne podrške, tišini u Evropskoj uniji, te uticaju Rusije i SAD, razgovaramo sa Đorđem Trikošem, strategom za političke komunikacije. Koje su dobre strane ove autohtone revolucije? – Ključna vrednost autohtone revolucije, odnosno, revolucije koja je samonikla i koja ni na koji način nije podržana iz inostranstva, jeste u tome što će njen legitimitet biti veoma velik. U bilo kojem drugom slučaju – da su Evropska unija, Sjedinjene Države ili neka bitnija država sa Zapada podržale ove proteste – Aleksandru Vučiću bi bilo mnogo lakše da manipuliše javnošću kada kaže: “To je obojena revolucija!” Ali on to svejedno tvrdi. – Da, ali je to neubedljiv pokušaj jer nema nikakvih jasnih signala podrške studentima sa Zapada. Štaviše, stvoren je utisak da su Vučića, a ne studente, podržali svi međunarodni akteri, a ništa gore po njega nije moglo da se desi od toga. To je podstaklo ljude koji protestuju da se okuraže do kraja i kažu: “Mi ovo moramo da uradimo sami”. Za Srbiju je to bio podstrek, za Vučića komunikacijska slepa ulica. Da ga je makar jedna strana podržala a druga nije, mogao bi nekako da manipuliše javnošću i spinuje kako to inače čini, ali s obzirom da je ispalo kao da su ga svi podržali, njegov manevarski prostor se ozbiljno suzio. Vidite li onda ijednu negativnu stranu tog odsustva međunarodne podrške protestima? – S obzirom na snagu protesta, na raširenost blokada, rekao bih da postoji malo ili nimalo negativnih strana. Ukoliko je pobuna toliko snažna i principijelna, ukoliko, kao što tvrdim, imamo etičku revoluciju na delu — treću srpsku revoluciju nakon nacionalne s početka 19, i demokratske s kraja 20. veka — podrška Zapada će svakako da se osigura kada, kao posledica te revolucije, tog moralnog preporoda, dovede do kolapsa režima Srpske napredne stranke. Kada bi baš u ovom trenutku došla ta iščekivana podrška sa Zapada, veliko je pitanje kako bi to uticalo na proteste. To bi moglo da posluži naprednjacima da uspešno plasiraju poruku da Zapad ruši Vučića, te na taj način motivišu nacionaliste i proizvedu kontratežu promenama. Nacionalisti koje Vučić ne kontroliše, a takvih je malo, za dlaku više mrze Zapad od Vučića. Mržnja prema Zapadu je izrasla u njihovu svrhu i patriotske suštine tu nema. Jedino je frustracija Zapadom ostala. Kako vidite reakciju Evropske unije na proteste u Srbiji? Iliti, odsustvo reakcije? – Evropska unija je, do sada, u najmanju ruku delovala neutralno. S obzirom na gabarit protesta u Srbiji, gaženje ljudi na ulici i ozbiljno narušavanje bezbednosti građana, Uniji je trebalo predugo da se oglasi. Tek su nedavno izašli sa tom stidljivom zabrinutošću, što je ujedno bio i jedini glas u prilog prava na građansku neposlušnost u Srbiji. Taj glas nije bio podrška studentima, već u tri sloja uvijena poruka da bi, ukoliko Vučić krene sa represijom, EU mogla da stane u odbranu srpskog naroda od represivnih vlasti…