Novi Magazin

ŠTA VLAST KRIJE OD JAVNOSTI

Niko ne zna koliko će na kraju koštati projekat EXPO27

Skraćena procedura za izgradnju objekata u i oko projekta EXPO27 izbrisala mogućnost ranog javnog uvida u planska dokumenta, umesto toga moguć samo javni uvid u već završene planove izgradnje. Šta sve spada u projekat EXPO27? Na kojoj su površini i koji objekti planirani?

Zašto je sve to spojeno sa izgradnjom nacionalnog stadiona, najavljenog i pre nego što je Srbija dobila organizaciju svetske izložbe? Koliko će na kraju dana da košta organizacija tematske svetske izložbe? Ova pitanja postavljaju se gotovo svakodnevno, ali čini se da ni kreatori ideje nisu baš načisto sa tim šta će sve stići da izgrade za potrebe tog događaja. Druga opcija je da veo tajne kojom je sve obavijeno služi da bi se postepeno dozirale informacije o glamuroznom projektu u čast sporta i igre. Tako je prvo u grubim crtama predstavljena ideja o izgradnji nacionalnog stadiona koji je iz nekog razloga proglašen za objekat od značaja za Republiku Srbiju, što je omogućilo skraćene procedure. Ta prva faza bila je planirana na 119 hektara u Surčinu i osim stadiona obuhvatala je i deo pristupne infrastrukture. U međuvremenu je Srbija dobila organizaciju „male“ svetske izložbe, pa je projektat EXPO pridodat kao druga faza što je površinu izgradnje uvećalo na 167 hektara. Treća faza obuhvatila je dodatne sadržaje, naselje od 4.500 stanova, školu, vrtić, osam saobraćajnica i preostalu komunalnu infrastrukturu, sve u svemu 350 hektara a nedavno je objavljena četvrta, koja se sada prostire na 813,6 hektara. Ne zna se da li će do kraja biti još neka faza. „Površina plana kao 14 Kalemegdana“ konstatovali su studenti kada su početkom ovog meseca protestovali ispred zgrade Gradske uprave gde je trebalo da se održi javna sednica Komisije za javni uvid u četvrtu fazu Nacrta prostornog plana posebne namene Nacionalnog stadiona. Sednica međutim nije održana, „odložena je do daljnjeg zbog nedostatka kvoruma“. Studenti su ipak rekli šta misle o projektu koji je isključio javnost iz odlučivanja. Naime, skraćena procedura izbrisala je mogućnost ranog javnog uvida u planska dokumenta, koji se odvija u fazi kada su izmene moguće. Umesto toga, predviđen je samo javni uvid u već završene planove izgradnje, bez mogućnosti da građani i struka bilo šta promene. „Oponašanje legalne procedure jasno ukazuje na nameru da se projekat sprovede po svaku cenu, koristeći se zloupotrebom izvršne i zakonodavne vlasti, ugrožavajući autonomiju struke da u okviru javnih institucija objektivno i nepristrasno sprovodi svoj posao, čime se neminovno nanosi šteta državi, njenoj teritoriji kao i svim njenim građanima“, naveli su studenti i zaključili da „odbacivanje plana u celosti vide kao dužnost i jedini prihvatljiv potez koji nadležnoj instituciji omogućava rad u javnom interesu“. ŠTO MANJE JAVNOSTI: Dragomir Ristanović iz Regulatornog instituta za obnovljivu energiju i životnu sredinu (RERI) kaže da je u ovom postupku sporno to što ne znamo na koje se teritorijalne jedinice odnosi čitav plan. U toj četvrtoj fazi projekta područje je značajno prošireno, velika površina rezervisana je za potrebe izgradnje tematskog parka gde uopšte nije propisano na kojim pozicijama će koji sadržaj biti isplaniran. „Imamo jednu ogromnu narandžastu fleku od 250 hektara za koju stoji da je tematski park pri čemu urbanistički parametri nisu propisani. Utvrđeno je da je minimalni procenat slobodnih ili zelenih površina 80 odsto, od toga najmanje 30 procenata mora biti u kontaktu sa tlom, ostalo može biti betonirano, popločano i sl. Ova faza plana navodno ima zadatak da stvori planski osnov za realizaciju tog tematskog parka. To bi podrazumevalo jasnu urbanističku razradu kuda će prolaziti pešačke staze, nove saobraćajnice, koji su prostori rezervisani za koju vrstu objekata. Ovde ništa od toga nismo videli. Čuli smo tvrdnje da će tu da se smesti panoramski točak, rolerkoster i slični sadržaji ali ne znamo gde im je pozicija, što bi moralo da bude definisano“, kaže Ristanović. Prema njegovim rečima, „ovaj plan se nije suštinski bavio urbanističkim planiranjem ili razradom, više izgleda kao da je pronašao način kako da zaobiđe potrebu usaglašavanja sa postojećim Generalnim urbanističkim planom Grada Beograda“. Dodaje da je i iz ovog poslednjeg poteza vidljivo da su se donosioci odluka odlučili za opciju mnogo manjeg učešća javnosti u korist bržeg sprovođenja procedura koje prethode izgradnji, dodeljivanju konkretnih uslova i građevinskih dozvola. Imperativ čitavog projekta je da bude izgrađen na vreme i u svemu tome skrajnuti su svi postupci koji se odnose na planiranje, zaštitu životne sredine a u drugi plan je stavljena i ocena mogućnosti za bezbedno korišćenje tih objekata. To je krah sistema prostornog i urbanističkog planiranja, ističe on i objašnjava da je sve fleksibilno, otvoreno da se naprave maksimalni ustupci investitorima, da ih ne ograničavaju ni teritorije niti vreme za razvijanje faza projekta. I pored toga, kaže da se kaska u svim fazama realizacije EXPO-a i da je još uvek sve na nivou projektne dokumentacije. GRUBO POGAŽENE STRATEGIJE: Nažalost, donosioci odluka, zvaničnici, ne vode se previše vode smislom i logikom u realizaciji ovog projekta, smatra naš sagovornik. „Mislim da se ovde radi isključivo o obrtu kapitala i to ne dugoročnom, već trenutnom koji je osnovni motivatorni kriterijumom. To se vidi na svakom listu urbanističke slike Beograda, na svim drugim projektima koji nose epitet ‘od nacionalnog značaja’. Odluke se donose brzopleto, ishitreno i za razliku od ostalih područja poput Beograda na vodi, Savskog priobalja, Makiškog polja koje se intenzivno urbanizuju, Surčin je još uvek veliki potencijal. To je ogromno poljoprivredno zemljište koje je stopostotno prenamenjeno u građevinsko, iako je to u suprotnosti sa Prostornim planom Republike Srbije, sa Strategijom održivog urbanog razvoja RS i sa Strategijom poljoprivrede i ruralnog razvoja. Svi ti strateški dokumenti izričito štite poljoprivredno zemljište, ograničavaju da se pretvara u druge namene, pogotovu u građevinsko. To je kod ovog projekta grubo pogaženo“, naglašava Ristanović. Još jedna nepoznata u ovom projektu je koliko će nas na kraju koštati sve predviđene faze i detalji ubačeni u hodu. Izgradnja nacionalnog stadiona sa pristupnim saobraćajnicama koštaće oko milijardu evra, a ukoliko bude dobro poslovao, uloženi novac vratiće se za 37 godina…