Danas

OTIŠAO JE TEOFIL AL’ OSTAĆE ZAUVEK U SLUHU ČITALACA

Povodom smrti novinara, kolumniste Vremena i Danasa, Teofila Pančića (1965-2025)

Vest o tome da je preksinoć preminuo Teofil Pančić, redovni kolumnista i jedan od najpoznatijih autora u nedeljniku Vreme, iako uz nju stoji da se to desilo kao posledica duge i teške bolesti, mnoge je iznenadila budući da je Teofil bio neka vrsta posebne novinarske konstante.

„Teofilov odlazak prkosi paroli da nema nezamenljivih“, tačno su između ostalog u in memoriamu naveli njegovi prijatelji i kolege iz Vremena. – Teofil je moj prijatelj, pa ne mogu reći po čemu ću ga pamtiti. Na neki način, to je stvar moje intime, koju mogu, ali i ne moram dijeliti sa svijetom. Važnije je po čemu će, i hoće li uopće, naše kulture, najprije srpska, ali nikako samo srpska, pamtiti Teofila. U tom je pamćenju, naime, sva naša kulturna i književna budućnost. Teofil Pančić je posljednjih trideset godina srpske književnosti i kulture. On je srpska književnost u Zagrebu, i hrvatska u Beogradu. On je Vinaver, on je Krleža. Eto, po tome bi ga trebali pamtiti oni koji zaboravljaju sve – rekao je književnik Miljenko Jergović za Danas. – Bilo je lakše živeti dok je Teo bio tu – kaže pisac Saša Ilić za Danas. – Znao sam da njemu neće promaći ništa, nijedna niskost vlasti, nijedna važna knjiga, nijedan kulturni događaj vredan pomena. Bio je arbitar književnih vrednosti i kolumnistički frontlajner koji je oblikovao mišljenje jednog dela scene, ne samo u zemlji već i u regionu. Uostalom, on je sam, svojim radom, čitanjem i pisanjem, predstavljao taj region. Ili bolje rečeno, kultura Jugoslavije je u Teofilu Pančiću imala svog doslednog zagovornika, čoveka koji je povezivao udaljene svetove na liniji famoznih 400 kilometara, od Beograda ka Zagrebu, Sarajevu i Podgorici. U tom smislu, Teofil je izgradio poseban rableovsko-vinaverovski jezik, ili je taj jezik s njim preživeo potop devedesetih, tako da je najpre na stranicama Vremena, a potom i mnogih drugih slobodarskih tiskanih medija, govorio istinu o društvu, politici i kulturi našeg doba – ističe Ilić. On podseća da je svaki tekst Teofila Pančića dočekivan sa ushitom i nervozom čaršije, kao i da je zbog njih i stradao. – Bio je kabalistički posvećen štampanom tekstu koji je umeo da čita bolje od većine akademskih kritičara, koji su uglavnom bili vezani za nacionalne književne atare. Zato je svako Teofilovo odmeravanje specifične težine neke knjige dočekivano sa ushitom i nervozom čaršije. Zbog bravuroznih i hrabrih političkih analiza doživeo je da mu vlast pošalje batinaše sa šipkama da ga pretuku u autobusu br. 83 kojim je redovno putovao do Zemuna. Jedini odgovor koji je imao, bilo je njegovo pisanje. Ceo život je proveo na tom hartijskom zadatku. Iza njegovih tekstova ostajao je dah slobode. Možda je bio i fantom iz Vremena. Svako je mogao da se pouzda u njegov nepogrešivi društveni kompas. Bio je Mihiz našeg vremena, ali sa rokerskim zanosom i nezaustavljivim ritmom u rečenicama. Sada, kada je otišao, još uvek čujem taj ritam. U njemu će nastaviti da traje – zaključuje Saša Ilić. – Baš smo bili vrlo bliski. Teofil je bio jedna divna emocija. Svi ga znaju kao bistrog, kao oštrog ja ću ga pamtiti po ljubavi kojom je zračio svaki put kad bismo se sreli – kratko je rekao za Danas kolumnista i pisac Ante Tomić. „Veliki novinar“, kaže Zoran Kesić na vest o smrti Teofila Pančića koji je nekoliko puta bio njegov gost. – Jednom, sećam se u onoj našoj novogodišnjoj emisiji, to je ona naša emisija Zlatna šolja, analitičari su nam bili dream team: Teofil Pančić, Mićko Ljubičić, Voja Žanetić, Draža Petrović i kao specijalni gosti Sergej Trifunović i hor Kolibri. I nakon emisije smo svi koji smo učestvovali u njoj, njuzovci, Sale, naš reditelj, naše žene, cela ekipa, otišli na ručak u neki restoran, spojili stolove i imam tu sliku, zove se Porodični ručak – prisetio se Kesić…