Rodeo u Donjem Vakufu

Zoran Plavšić piše o kondukterima, ugostiteljima, seljacima, vojnicima, starim nastavnicama, Romima, komšijskoj djeci i sve njih on tretira sa jednakim poštovanjem, razumijevanjem i empatijom. On, najkraće rečeno, voli sve njihove mane i u stanju je da ih predstavi čitaocu tako da ih i on zavoli.

Plavšićeve pripovijetke na lijep način nastavljaju tradiciju srpske realistične kratke priče, osjeća se u njima uticaj Glišića, Kočića, Ćopića, pa i Stankovića, ali nije tu riječ o podražavanju, već o jednom zajedničkom poštovanju „malog čovjeka” i njegove sudbine. 

I ima još nešto u njegovim pričama vrijedno spomena, a to je vjerovanje da je upravo ono uobičajeno, svakodnevno i naizgled nebitno u našoj svakodnevici i našoj neposrednoj okolini istovremeno i ono što čini većinu naših dana, ono što, kad se podvuče crta, i jeste naš život, i da je upravo to što nam se čini nebitnim ono što nas spaja sa ljudima sa svih meridijana. 

Borba da se spoji kraj s krajem, starenje, prolaznost, neispunjena očekivanja, sve te naše lične borbe istovremeno su i borbe miliona drugih ljudi, i priča o nekom od nas je zapravo priča o svima nama.